Ovo vrijeme sada

prošlost je imaginativnija od budućnosti.

To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena. Ali to je uvijek tako. Najvažnije fotografije nikada ne budu snimljene.

Dragi Aleš,

Sjedinjene Američke Države

postale su upravo onakve

kakve su bile države

iz kojih se nekada bježalo

u

Sjedinjene Američke Države.

I tako, prošlost je stigla za mnom, na meksičku granicu. Kao ukleti Holandezi lutamo u daljinama i usput nabasavamo na tragove svog svijeta, na nemogućim mjestima, tamo gdje to najmanje očekujemo. I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući.

Da li me to što nisam Francuskinja sprečava da govorim francuski? Da li to što sam Japanka znači da bih sada s vama trebala govoriti samo japanski? Ko bi od vas razumio ijednu moju riječ? I da li me to što jesam sprečava da budem i neko drugi?“

Najvažnije fotografije nikada ne budu snimljene.

Čini se da mi za druge umiremo mnogo puta, a da za sebe umremo samo jednom.

Imati ono što želimo, zar to nije ultimativni zahtjev u našim malim životima?

mislim da je prevođenje poezije moguće do određene tačke, a da jedan dio uvijek ostaje nevidljiv. Ja od svega očekujem – sve, a od jabuke najmanje dva okusa.

„Sema, majke ti, vrati mi gitaru.“

To „majke ti“ jezička je šifra našega svijeta, srce bosanske – a možda i šire, mediteranske – etike u kojoj je lik majke vrhunaravna i neupitna vrijednost.