Gnjev anđela

U maloj odvjetničkoj kancelariji u Telsu, savezna država Washington, Jennifer Parker je sama gledala inauguraciju na televiziji. Gledala je sve dok ceremonija nije završila i sve dok Adam, Mary Beth i Samantha nisu sišli s platforme, okruženi agentima tajne službe. A tada je isključila televizor, i likovi su se rasplinuli u ništavilo. Činilo joj se da je time isključila prošlost, sve što je doživjela: ljubav i smrt, radost i bol. Ništa je nije uništilo.

Preživjela je.

Odjenula je kaput i šešir te izišla zastavši na trenutak da pogleda natpis na kojem je pisalo: Jennifer Parker, odvjetnik. Letimično se sjetila porote koja ju je oslobodila. Još je uvijek bila advokat, kao i njen otac. I dalje će tražiti neuhvatljivu stvar koju nazivaju pravdom. Okrenula se i pošla prema sudnici.

Polako je hodala pustom ulicom kojom je brisao vjetar. Počeo je padati rijetki snijeg zavijajući svijet u šifonski veo. Iz obližnje zgrade začuše se iznenada zvuci zabave; bili su joj toliko strani da je na trenutak zastala i poslušala. Čvršće se umotala u kaput i krenula dalje ulicom vireći u snježnu zavjesu, kao da pokušava baciti pogled u budućnost.

No, gledala je u prošlost pokušavajući shvatiti kad je sav smijeh zamro.

Sjetio se njene hrabrosti, idealizma i ranjivosti. Bila je na strani anđela, vjerovala je u pravdu i htjela se boriti za nju. Što je otišla pogrešnim putem?

Još ju je uvijek volio, ali je pogrešnim izborom zatrovao sebi i njoj život, i znao je da se, dok živi, neće riješiti osjećaja krivnje.

Priča se da si Morettijeva djevojka. − Lice mu je bilo blijedo. − Isuse!

− Moj osobni život...

− On živi u blatu, a ti si to blato unijela u ovu kancelariju! Zbog tebe svi radimo za Morettija i njegove gangstere.

− Prekini!

− To i hoću. Zato sam i došao. Odlazim.

Zaprepastila se. − Ne možeš otići. Imaš pogrešno mišljenje o Michaelu.

Kad bi ga upoznao, vidio bi...

Zastala je jer je znala da je pogriješila.

Tužno ju je pogledao. − Zaista te smotao, ha? Još pamtim doba kad si bila

svoj čovjek. Htio bih da mi takva ostaneš u sjećanju. Pozdravi Joshuu.

Okrenuo se i otišao.

Osjetila je kako joj naviru suze, a grlo joj se steglo da je jedva disala.

Spustila je glavu na stol i sklopila oči trudeći se da odagna bol.

Tad je otvorila oči, već se smračilo. Kancelariju je osvjetljavao samo sablasni crveni odsjaj gradske rasvjete. Prišla je prozoru i zagledala se u grad.

Noću se doimao poput džungle u kojoj su samo slabašna svjetla štitila ljude od strahota što su na njih vrebale.

Bila je to Michaelova džungla, i iz nje nije bilo izlaza.