Tomi Adeyemi

Razmišljam o tome kako joj je tamna koža blistala na ljetnome suncu, na to kako je od njezinog smijeha Baba svaki put živnuo. O tome kako joj se bijela kosa uvijala, poput neukrotive krune koja diše i buja.

To ti se sa svima događa?«

Odmahuje glavom. »Ne jednako snažno. Svi su ostali poput kakve blage kiše. A ti si kao pravi plimni val.«

Ostajem sleđena od snage njegovih riječi, pokušavam zamisliti kako bi to bilo. Taj strah. Bol. Sjećanje na to kako odvlače Mamu.

»Zvuči grozno«, šapćem.

»Nije uvijek tako.« Gleda me kao da mi vidi ravno u srce, u samu srž mojega bića. »Ponekad je i nevjerojatno. Čak predivno.«

I zato se ljubimo i čvrsto držimo jedno drugo dok sve ne nestane. Sve počinje blijedjeti; svaki ožiljak, svaka bol. Trenutno postojim jedino u njegovu naručju. Živim u spokoju njegova zagrljaja.

Ne ljubi me kao da sam već izgubila dijelove srca. Ne ljubi me kao da se upravo spremamo krenuti u bitku. Ljubi me kao da više nikada neće prestati.