Haruki Murakami

Tako dakle živimo svoj život. Koliko god dubok i koban bio gubitak, kako god važna stvar koju su nam ukrali — koju su nam istrgnuli iz ruku — čak i ako se nakon toga posve promijenimo tako da nam ostane samo vanjski sloj stare kože, i dalje na isti način odigravamo život, u tišini. Postojano se sve više bližimo kraju vijeka koji nam je dodijeljen i opraštamo se od njega dok se gubi iza nas. I ponavljamo, često vrlo vješto, beskrajne radnje svakidašnjice. I ostavljamo za sobom osjećaj neizmjerne praznine.

Ali, u bilo kojoj situaciji bolje je znati nego ne znati – to je bio njegov fundamentalan način razmišljanja, njegov životni stav. Ma koliko mi silovitog bola to donelo, ja to moram znati. Jer, čovek jača tek sa spoznajom.

„U posljednje vrijeme samo o tome mislim. Vjerovatno stoga što svaki dan imam mnogo slobodnog vremena. Ali zaista, ja tako mislim. Ako nemam šta da radim, misli mi same odlutaju daleko. U mislima odem tako daleko da mi je teško naći put nazad.”

Ne pretjerujem ni u čemu. Želio sam što prije zaboraviti svoju mladost. Što sam više razmišljao o svom dotadašnjem životu, to sam se sve gore osjećao. Nije riječ o tome da nisam imao nijednu lijepu uspomenu, jer i te kako sam ih imao. Ali, kad bih sve zbrojio i podvukao crtu, broj onih drugih, ružnih i mučnih događaja daleko je premašivao sve ostalo.

Znam da je ovo što ću vam sada reći banalno, ali kad pomislim da je možda nikad više neću vidjeti, imam osjećaj da će mi svakoga trena srce prestati s radom

Pa ipak, svaka žena u određenom trenutku života izgovori laž, i to o nečemu važnom. Naravno, žene lažu i o mnogočemu nevažnom. I to čine tako da im se ni boja lica, ni ton glasa uopće ne promijene. Jer, one te laži ne izgovaraju svjesno i svojevoljno jer u trenucima dok lažu njima upravlja taj samostalni organ. Upravo stoga ih nikada ne grize savjest niti im – osim u veoma rijetkim i specifičnim iznimkama – izgovorene laži smetaju da mirno spavaju.

“Hoću li vas moći opet vidjeti?” još jednom je ponovio Samsa.

“Ako to stvarno želite i stalno mislite na određenu osobu, sigurno ćete se ponovno sresti”, rekla je. Njezin je glas sada imao daleko nježniji zvuk.

Jednom kad skreneš za taj ugao, to postaje tvoj jedini svijet. U tom svijetu tebe sada zovu “muškarac bez žene”. Ti sada pripadaš toj hladnoj množini.

Iz velike udaljenosti osluškivati melankoličnu, bolnu pjesmu mornara. Miješati se s amonitima i celakantima na dubokom morskom dnu. U jedan poslije ponoći nazvati nekoga na kućni telefon. U jedan poslije ponoći odgovoriti na nečiji telefonski poziv. S nepoznatim sugovornikom u jedan poslije ponoći razgovarati na sredini puta između znanja i neznanja. Dok pognut mjeriš tlak u gumama, tvoje suze vlaže suhi asfalt.

U svakom slučaju, tako se postaje jedan od brojnih muškaraca bez žene. To se dogodi i prije no što toga budeš svjestan. A onog trena kad postaneš jedan od njih, osamljenost se uvuče duboko u tvoje tijelo baš kao što se mrlja od crnog vina duboko uvuče u bijeli stolnjak. Ma koliko knjiga “o tajnama održavanja kućanstva” pročitao, postići da boja te mrlje nestane postaje strahovito kompliciran zadatak. S vremenom će možda boja te mrlje izblijedjeti, ali njezin će se oblik zadržati sve dok ne prestaneš disati. Jer, ona ima pravo biti mrlja, a ponekad i govoriti u svojstvu mrlje. A tebi ne preostaje ništa drugo doli živjeti do kraja života sa sporim i blagim promjenama u boji te mrlje i njezinim višeznačnim obrisima.